Autor wavribica |
23 Avgust, 2008 |
read_nums (5453)
Sa dubokim poštovanjem prema samom postojanju, poštovanju prema sebi, na prvom mestu, prema tebi, prema svima nama, malima, beznačajnima u dubokoj rupi beskonačnosti zvanoj svemir, ja cu se opozvati na moj jučerašnji razgovor sa tobom... (Dalje)
Autor wavribica |
4 April, 2008 |
read_nums (2910)
Desilo se to ispred jedne gotske katedrale u dalekom malom gradu okruženom gustom brestovom šumom. Priroda je radila nešto što bi se moglo nazvati iskonskom imitacijom unutrašnjeg stanja devojke za koju ste možda već čuli. U pitanju je Iskra. Iskrini doživljaji su oslobodjeni zakona kauzaliteta i bilo kakvog hronološkog reda...samo da ne bude zabune. Naime, nebo je bilo mutno, bez i jedne zvezde, kiša nije padala, i nije bilo hladno. Naleti vetra su nailazili tako, kao da neko veliko bice udiše i izdiše, pa je njegov dah diktirao hladnoću ili toplinu vazduha. Ono nadgleda sve, Ono zna sve.
Iskra je prošla kroz dva reda visokog drveća koji u se nizali nedaleko od katedrale. Na po jednoj debeloj grani svakog dzinovskog drveta visila je po jedna svetiljka, slična onim uličnim koje se mogu videti u svakom gradu. Senke tih visećih svetiljki bi se avetinjski živo njihale tamo-amo kada bi Njegovo disanje usledilo neravnomerno, ili kada bi Njegov dah bio suviše nagao. Ali Iskra se nije bojala. Ona je znala svoj cilj. Ona je znala da je Njegov dah poziv na koji je ona morala da se odazove. To je ipak čekala već dugo. Njegov poziv... "Odazovi se! Da li se prepoznaješ? Znam da znaš da tebi govorim..." Često su se njenim umom sporo kretale ovakve misli. (Dalje)
Autor wavribica |
29 Februar, 2008 |
read_nums (2810)
Mislim da se ljudi mogu podeliti prema tome do kog stepena idu u zamišljanju odredjene situacije kada se nadju u njoj ili kada samo razmišljaju o njoj. Neki opušteno prihvate kada im neko nudi pljeskavicu, a drugi automatski zamisle ogromnu smrdljivu mašinu i ružnog, prljavog mesara koji melje nekoga u toj odvratnoj mašini. Pri tom mast bele boje i krv šikljaju na sve strane, a ono što se melje u mašini skiči, otima se i pokušava da pobegne iz situacije gde gleda smrti u oči. Samim tim, dotična osoba koja zamišlja gubi apetit i bude joj muka i kada omiriše veliku, sočnu pljeskavicu, a da ne govorim o tome kako i ne pomišlja da uzme zalogaj.
Mislim da ne želim da pišem o tome šta zamišljam kada ugledam prokletu paštetu!
Baš mi je pre dan-dva sinulo nešto na železničkoj stanici. Gledam voz kako prolazi, osluškujem diddly-dum, šine bruje, ali kada se udubim u taj zvuk, čujem zapravo pesmu. (Dalje)
Autor wavribica |
22 Februar, 2008 |
read_nums (2840)
Kada se reč preda
pokretu, govor gubi na važnosti. Reči više ne postoje. Ovo što ja koristim,
neka ne budu reči više. Neka bude moje ogledalo, lik, odraz, slika koja iskreno
govori o onome kako se trenutno oseća.
Ne želim da
postavljam neku novu doktrinu.
Ne želim da se
prikazujem kao veliki patriota.
Ne želim da
pljujem po nekim određenim ljudima.
Niti mogu išta od ovoga.
Ne još.
Imam dvadeset
godina. Idem na fakultet. Slušam ostrašćene govore i parole obrazovanih ljudi
koji su tu gde jesu da bi nas učinili „humanim akademskim građanima“, na prvom
mestu. A za čije babe zdravlje?! (Dalje)
Autor wavribica |
3 Februar, 2008 |
read_nums (3660)
Malo je čudno pisati o nekom s kim se čuješ telefonom ca. 2 puta dnevno i razglabas do besvesti. O Divljakuši sam pisala negde na početku svoje blogovske karijere, bio je to treći ili četvrti post i sada ga čitam i kontam da sam ostala nedorečena. Mislim, zaista je teško da se neko ko vam znači neizmerno mnogo strpa u par redova. Ne mogu ja da opišem taj feeling kada samo izgovorim "DIVLJAKUŠA", sa naglašenim svim slovima, sa slikom prave divljakuše koja automatski sine u mozgu svaki put kada pomislim na svoju Divljakušu, sa opasnim nadiranjem adrenalina kada zajedno kujemo neki plan... Jednostavno, treba je poznavati. Drugačije ne može. Ja samo želim da ponekad napišem ponešto... Čisto da bih se kasnije vratila ovde i posle nekog "vremena" ponovo nešto napisala o njoj. O osobi koja je moj najbolji prijatelj. Uvek.
Autor wavribica |
3 Januar, 2008 |
read_nums (8786)
Kao što rekoh na početku, ovo je priča o Luna-nu,
inspirisana Čudesnom pričom o Petru Šlemilu, obradjena na potpuno vavilonski
način (ako ne verujete, pročitajte P. Šlemila, ne iziskuje puno vremena jer ima
malo strana, ali navodi na razmišljanje i odvodi u neki poseban svet…jako je
simpaticna, i obradjuje meni omiljenu tematiku- trgovinu onim što ne može da se
proda, u ovom slučaju je to bila senka gospodina Šlemila, ja bih isto govorila
o senci…dakle, senku sada ja pozajmljujem, ali vratiću je svom vlasniku kad napišem priču, a knjigu sam ostavila
nepročitanu pored svog kreveta samo da ne bih bila povedena idejom pisca…znam
da je senka prodata, ali hoću svoj kraj…).
Luna-n je mladić lepog izgleda, naočit,
pristojan, sasvim na mestu, ma takvog bi svaka za sebe poželela! Šta drugo reći…izuzev
činjenice da je ipak malo čudnovat. Čudnovat, rekla bih… Reč kao eho odzvanja
sada u mojim mislima…
Ja ga poznajem. Naravno, kako bih drugačije i napisala
priču. Razgovaram sa njim svako veče. On ima tri oka, a to treće se pojavilo pre
par meseci na skrivenom mestu. Neka ostane skriveno… U trećem oku se prelivaju drečave boje duge, zavisi
od njegovog raspoloženja. Pre nekih osam stotina drideset godina dobio je na
dar od kolege Sunca tu praktično nerealnu sposobnost da boju svojih očiju
odredjuje ritmom svojih osećanja. To je nešto što ga čini posebnim. Tako znam
kada je ljut, a kada raspoložen za ćaskanje sa mnom. Iskreno, kada sam ga
upoznala pre nekih hiljadu i po godina, nisam bila oduševljena. Praktično sam smatrala da je baš
gadan. Fuj! I mislim da me je lična odvratnost, više nego načelni razlozi ili
predrasude, sprečila da se tada upuštam u neku dublju priču s njim. Tome,
inače, doprinose znatno i okolnosti pod kojima smo se mi upoznali. Evo kako se
sve zbilo… (Dalje)
Autor wavribica |
28 Decembar, 2007 |
read_nums (74911)
Nije vreme za
politiku, znam. Nisam planirala da pišem na ovu temu, ali nešto me kopka, pa
moram da kažem, čisto da ne ostane neizrečeno. Ne upuštam se inače u bilo kakve rasprave koje imaju veze sa politikom jer
smatram da nisam kompetentna za tako nešto. Ne poznajem detaljno sadašnji
spektar političara (ali koliko čujem, šarolik je), ne raspolažem dovoljnim
kvantumom činjenica, a i dogadjaje koje su mi servirali istoričari u školi (svaka
čast svima, da se ne ogrešim) stavljam pod veliki znak pitanja, za svaki slučaj
i za ne daj Bože. Ali to ne znači da nemam stav.
Autor wavribica |
19 Decembar, 2007 |
read_nums (3093)
Još jedna priča iz trećeg lica. Još jednom se ogradjujem, opet samo potencijal za ideju ostaje, nema mesta za šizofreniju, da se razumemo.
Priroda se usaglasila.
Presuda je doneta.
Biće izvršena bezuslovno i odmah.
Ne postoji pravo na žalbu.
Bubice su pevale poznatu Hotel California.
Gavran je sedeo na grani naizgled bezbrižno i čekao.
Gadna jeza prošla je njenim telom, obustavila tok misli i srušila je na tlo.
Praznina i tišina...
Istog trenutka su se oko nje stvorila čudovišta. Ona iz istočnjačkih legendi, po obliku ljudi sa crnim rukavicama, crnim kapama, crnim očima i avetinjski belim licem. Bića groznih misli i još groznijih namera... Kao lešinari su se okupili oko plena i nežno je postavili u kovčeg prelepih boja. (Dalje)
Autor wavribica |
17 Decembar, 2007 |
read_nums (7600)
Ovakve dane volim. Kad bih umela da napravim odgovarajući grafik bilo bi mnogo lakše da objasnim o čemu se radi. Naučiću i to jednom... Umesto toga, poslužiće reči s kojima sam u poslednje vreme posvađana na krv i nož, da ne kažem da me jako nerviraju što ne slušaju... Da su sve dosadne i nepotpune i da svakoj treba guranje da bi se izgovorile u željenoj formi i da bi zvučale onako kako to ja hoću. Sada s dozom rizika pišem reči koje verovatno neće ni na šta ličiti, koje će biti nepovezane, već izrečene, odavno prevaziđene i isfurane. E- baš me lepo briga! I još jednom- baš me briga!!!
Autor wavribica |
23 Novembar, 2007 |
read_nums (3026)
U poslednje vreme sam postala neverovatno sujeverna (sad kao u poslednje vreme:-))... Nebitno, nije mi svejedno kad mi crna mačka predje put, kad mi se šolja ne otvori, kad sanjam čudne snove... Delom je za to sve kriva Ana, moja koleginica sa faxa, sa kojom vise gledam u šolju, nego što učim. Ona inače sve pogadja... I uskoro će otvoriti svoj blog. Bar je ja nagovaram, ali ima neku frku sa netom, pa kasni. Pismeno ću je dočarati jednom, ne sada, pošto imam drugu stvar na umu. Nije da ona nije uvek primarna, ali zasluzuje ceo post. A i treba mi još malo vremena da je upoznam. Kad sam već kod toga, kod poznavanja, reći ću da mi je jako čudno to što ja zapravo jako malo ljudi poznajem... U istinskom smislu poznajem. U mojoj glavi se nalaze svakakve misli za koje samo ja znam i retko kada baš te misli dodju do drugih ljudi, i opet odredjenih ljudi. Da bismo potpuno poznavali osobu, morali bismo joj razmrskati glavu, izvaditi mozak, posebnom i preciznom metodom ga razdvojiti na delove, pa te delove na ćelije, pa te ćelije poslati na super-mega-giga-turbo mašinu koja će da nacrta sve što se unutra nalazi. OK, jeste da mozak funkcioniše kao celina, ali ova mašina bi i to uzela u obzir. Mala digresija... Isto tako, drugi rade uvek nešto neočekivano... Nešto čemu sam se najmanje nadala, ili mozda čak ni to najmanje, ali opet me je ovo sujeverje dovelo do zaključka, nekog mog, naravno, i taj zaključak ne mora da bude validan...dakle do zaključka da se sve stvari dešavaju s razlogom, s dobrim razlogom, mislim "dobrim" u moralnom smislu, a ne "jakim". I desile bi se kad-tad. I uvek kazem: "Ko zna zašto je to dobro..." U principu, sve što se dešava jeste dobro, zavisi samo iz koje se perspektive posmatra. Opet to nije moja tema. Hoću da ispričam priču o Đavolu i devojci. (Dalje)
Autor wavribica |
30 Oktobar, 2007 |
read_nums (2307)
Ne znam da li treba da očekujen neočekivano ili bi trebalo da se dimenzija beskonačnog poluprečnika ukine zauvek time što ćeš se sad malo zamisliti? A zelim da se zamisliš... Da li je ovaj svet mirna pučina ili mene bacaju talasi tamo i ovamo i samo mi se pričinjava da mi je dosadno...? (Dalje)
Autor wavribica |
28 Oktobar, 2007 |
read_nums (2819)
Pozz svima koji me čitaju... Ovo je post u čast klišea i pišem ovo pismo u nadi da neće završiti u R.Bin-u (dragi Huperu)... Nego... Ja našla malo vremena da pustim novi post. Inače, ovi na faxu me urnišu, ima posla i na bacanje, pa sam stvarno u nemogućnosti da se aktivnije posvetim blogu, na moju, a nadam se i vašu veliku žalost...ajooooj!
Prilažem jedno pismo. Da sam muškarac i da ga dobijem, stvarno ne znam kako bih reagovala...:-) Meni je jako slatko...
Važna stavka:
Svi koji imaju veze sa ovim pismom, neka smatraju da su oprali ruke, ja prihvatam svu odgovornost na sebe.