Još jedna priča iz trećeg lica. Još jednom se ogradjujem, opet samo potencijal za ideju ostaje, nema mesta za šizofreniju, da se razumemo.
Priroda se usaglasila.
Presuda je doneta.
Biće izvršena bezuslovno i odmah.
Ne postoji pravo na žalbu.
Bubice su pevale poznatu Hotel California.
Gavran je sedeo na grani naizgled bezbrižno i čekao.
Gadna jeza prošla je njenim telom, obustavila tok misli i srušila je na tlo.
Praznina i tišina...
Istog trenutka su se oko nje stvorila čudovišta. Ona iz istočnjačkih legendi, po obliku ljudi sa crnim rukavicama, crnim kapama, crnim očima i avetinjski belim licem. Bića groznih misli i još groznijih namera... Kao lešinari su se okupili oko plena i nežno je postavili u kovčeg prelepih boja. (Dalje)
Kiki je sedela na klupi blizu svoje kuce i brojala zvezde na cisto crnom nebu, usijanom od zvezdane vatre i jos nekog zara koji nije umela da objasni. Samo je predosecala... Reci pesme "Ko me ter'o da te volim" ponavljale su se kao na Winamp-u kada imate jednu pesmu, pa se ona vrti u nedogled. To je nije iritiralo, ona je znala tajnu... I nista drugo nije bilo bitno.
(Dalje)