Malo je čudno pisati o nekom s kim se čuješ telefonom ca. 2 puta dnevno i razglabas do besvesti. O Divljakuši sam pisala negde na početku svoje blogovske karijere, bio je to treći ili četvrti post i sada ga čitam i kontam da sam ostala nedorečena. Mislim, zaista je teško da se neko ko vam znači neizmerno mnogo strpa u par redova. Ne mogu ja da opišem taj feeling kada samo izgovorim "DIVLJAKUŠA", sa naglašenim svim slovima, sa slikom prave divljakuše koja automatski sine u mozgu svaki put kada pomislim na svoju Divljakušu, sa opasnim nadiranjem adrenalina kada zajedno kujemo neki plan... Jednostavno, treba je poznavati. Drugačije ne može. Ja samo želim da ponekad napišem ponešto... Čisto da bih se kasnije vratila ovde i posle nekog "vremena" ponovo nešto napisala o njoj. O osobi koja je moj najbolji prijatelj. Uvek.
Hm... On je sexy... On je zanosan... Kada hoda, a vetric mu pirka kroz kosu, desi se slow motion... Uspori se svet, a on se nasmesi... Onda se cuje cika, vika i uzdasi... On je tako sarmantan... (Dalje)
Prica koju sam cula sinoc dok smo drugarica i ja pravile girl-party u praznom stanu je tako normalna za ovo vreme, tako ucestala... Ali neprirodna i bljutava. Valjda me takve stvari nisu doticale jer se nisu desavale mojim bliskim prijateljima... Bilo je to do sada od mene tako daleko i nebitno... A ipak je bilo tu sve vreme, samo ja nisam znala...
(Dalje)Skoro nisam dozivela atmosferu kao sinoc. Milan je diplomirao sa desetkom (svaka cast) i organizovao kotlic na Savi. Bilo je pozvano njegovo drustvo iz naselja, inace meni vrlo dragi ljudi koje nisam videla 100 godina.
(Dalje)Divljakusa i ja se dopisujemo..... Nije mi memorija telefona narocito velika, a jako zelim da sacuvam neke bisere!!