Vavilonska Ribica -
Autor wavribica | 4 April, 2008 | read_nums (2910)
Desilo se to ispred jedne gotske katedrale u dalekom malom gradu okruženom gustom brestovom šumom. Priroda je radila nešto što bi se moglo nazvati iskonskom imitacijom unutrašnjeg stanja devojke za koju ste možda već čuli. U pitanju je Iskra.  Iskrini doživljaji su oslobodjeni zakona kauzaliteta i bilo kakvog hronološkog reda...samo da ne bude zabune. Naime, nebo je bilo mutno, bez i jedne zvezde, kiša nije padala, i nije bilo hladno. Naleti vetra su nailazili tako, kao da neko veliko bice udiše i izdiše, pa je njegov dah diktirao hladnoću ili toplinu vazduha. Ono nadgleda sve, Ono zna sve.
 
Iskra je prošla kroz dva reda visokog drveća koji u se nizali nedaleko od katedrale. Na po jednoj debeloj grani svakog dzinovskog drveta visila je po jedna svetiljka, slična onim uličnim koje se mogu videti u svakom gradu.  Senke tih visećih svetiljki bi se avetinjski živo njihale tamo-amo kada bi Njegovo disanje usledilo neravnomerno, ili kada bi Njegov dah bio suviše nagao. Ali Iskra se nije bojala. Ona je znala svoj cilj. Ona je znala da je Njegov dah poziv na koji je ona morala da se odazove. To je ipak čekala već dugo. Njegov poziv... "Odazovi se! Da li se prepoznaješ? Znam da znaš da tebi govorim..." Često su se njenim umom sporo kretale ovakve misli. (Dalje)
Autor wavribica | 23 Novembar, 2007 | read_nums (3026)
 
 
 
 
 
 
U poslednje vreme sam postala neverovatno sujeverna (sad kao u poslednje vreme:-))... Nebitno, nije mi svejedno kad mi crna mačka predje put, kad mi se šolja ne otvori, kad sanjam čudne snove... Delom je za to sve kriva Ana, moja koleginica sa faxa, sa kojom vise gledam u šolju, nego što učim. Ona inače sve pogadja... I uskoro će otvoriti svoj blog. Bar je ja nagovaram, ali ima neku frku sa netom, pa kasni. Pismeno ću je dočarati jednom, ne sada, pošto imam drugu stvar na umu. Nije da ona nije uvek primarna, ali zasluzuje ceo post.Kiss A i treba mi još malo vremena da je upoznam. Kad sam već kod toga, kod poznavanja, reći ću da mi je jako čudno to što ja zapravo jako malo ljudi poznajem... U istinskom smislu poznajem. U mojoj glavi se nalaze svakakve misli za koje samo ja znam i retko kada baš te misli dodju do drugih ljudi, i opet odredjenih ljudi. Da bismo potpuno poznavali osobu, morali bismo joj razmrskati glavu, izvaditi mozak, posebnom i preciznom metodom ga razdvojiti na delove, pa te delove na ćelije, pa te ćelije poslati na super-mega-giga-turbo mašinu koja će da nacrta sve što se unutra nalazi. OK, jeste da mozak funkcioniše kao celina, ali ova mašina bi i to uzela u obzir. Mala digresija... Isto tako, drugi rade uvek nešto neočekivano... Nešto čemu sam se najmanje nadala, ili mozda čak ni to najmanje, ali opet me je ovo sujeverje dovelo do zaključka, nekog mog, naravno, i taj zaključak ne mora da bude validan...dakle do zaključka da se sve stvari dešavaju s razlogom, s dobrim razlogom, mislim "dobrim" u moralnom smislu, a ne "jakim". I desile bi se kad-tad. I uvek kazem: "Ko zna zašto je to dobro..." U principu, sve što se dešava jeste dobro, zavisi samo iz koje se perspektive posmatra. Opet to nije moja tema. Hoću da ispričam priču o Đavolu i devojci. (Dalje)
    My picture!

Kategorije